UČENICA JE U ŠKOLI REKLA DA JOJ TATA IMA KOVID: Evo šta je učiteljica U SRBIJI uradila

Info

“Pričajte sa djecom o trenutnoj situaciji, ona ionako sve osjećaju”, glasi tekst profesorke engleskog jezika iz Novog Sada koja je dočarala kako se djeca bore sa aktuelnom situacijom, ali i pokazala kako treba razgovarati sa njima.

Profesorka iz Novog Sada dočarala kako se djeca bore sa epidemijom

“Ulazim u učionicu sa osmijehom, drugi razred.

– How are you?

Svi mehanički odgovaraju. I zaćute.

Ali ja osjetim, znam. (‘ajd budi normalna, prvi pokušaj)

Crtam porodicu na tabli (po programu).

Da ih nasmijem (a bolje i ne znam crtati).

Osjetim i taj smijeh. Javlja se jedan dječak:

– Znaš, teacher Tanja, učiteljica nam je bolesna.

– Biće dobro. Vratiće se brzo. Znam. (‘ajd budi normalna, drugi pokušaj)

Crtaju. Idem od stola do stola. Gledam crteže. Mogu na osnovu crteža da vidim kakvo je dijete (u 90 odsto slučajeva). Ma, iz očiju. Jedan dkečak crta psa.

– Imaš brata/sestru?

– Imam brata, ali ga ne volim.

– Voliš, znam. Gdje su mama i tata?

– Rade.

U drugom redu… jedna djevojčica isto. Samo pas. Druga samo sebe nacrtala. Nema trećeg pokušaja!

– Hajde ostavite olovke, bojice… gledajte me.

-Kako se osećate? Šta vas muči?

Je li vas ko pita kako se snalazite? Šta vam nedostaje? Ovo nije normalno oko nas, zar ne?

(Toj konstataciji mi pomaže zvuk hitne koja prolazi. Svi gledamo u pravcu prozora)

– Ja znam kako se osjećate. (Pričam malim, velikim ljudima)

Muk. I onda krene priča… svako svoju. Jedna djevojčica se rasplakala.

– Jesam nesto pogrešno ja rekla?

– Ne. Skupilo mi se sve. Tata mi ima kovid.

– Plači.

Taj plač je dobar. Zbog ocjene plač nije dobar.

Zvono. Sjede. Ne ustaju.

Ja moram na drugi čas.

– Budite mi dobro i dobri.

Proći će i ovo. I učiteljica će biti dobro. Vratiće se uskoro. Znam.

Prilazi mi djevojčica koja je plakala. Daje mi crtež sa nacrtanim srcem.

– Mogu li učiteljice engleskog da vas zagrlim?

– Naravno.

Rasplakaću se, ali ne smijem. (koji ono bješe pokušaj da budem normalna?)

E, moja djeco….

(Sve osjetim, znam… a i sama se pitam ima li kraja više ovome.)

PRIČAJTE sa djecom. Ne živimo paralelnu stvarnost. Sve oni osjećaju.

Zbunjeni smo mi, veliki, a oni još više. Jedni drugima smo potrebni. Sad najviše.

A naučiće i crtati i porodicu na engleskom, ma sve će naučiti.

~ Tatjana Tanja, profesorka engleskog jezika.

U nekoliko koraka postanite član najuticajnijeg ženskog foruma u regionu ana rs i saznajte brojne korisne savete o raznim temama.

“Cilj mi je bio da svi vide koliko je i djeci teško. A jeste. I niko se ne bavi njima, njihovim osjjećajima i zbunjenostima. Od početka epidemije korone. Ima dobrih učitelja, ima. Natovaren im je program, ocjene. Pravi nikada ne zaboravljaju suštinu: stvarati čovjeka, prije svega. Ljudskost i empatiju ne smijemo zaboraviti. Nikada!”, kaže za Ženu profesorka engleskog jezika koju sada zovu “učiteljica” i za nju nema ničeg dražeg od toga.

“Profesor sam starog kova. Učim ih vanvremenskim vrijednostima. Pobjedićemo opet! Drago mi je ako nekome pomaže ili će pomoći ova priča, ja sam najmanje bitna”, dodaje.

A na pitanje kako djeca svih ovih mjeseci podnose sve ovo što nas je zadesilo, odgovara:

“Teško. Nedostaju im drugari, druženja, zagrljaji. Sve čuju i osjete. Natovareni su nastavom, programom. Pogotovo stariji jer ja predajem i višim razredima.

Profesorka-učiteljica ima još saveta o deci za odrasle:

“Samo im treba pričati, dizati ih… Biti im podrška, ljudski im pomoći. I ovo ce proći”.

Novi.ba/Blic

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.