“Radim u kladionici već dvije godine.
Skoro svakoga dana mi dolazi jedan siromašni dekica da odigra tiket za 20 dinara.
Uglavnom ne dobija, iako mu dobitak ne prelazi 500 dinara. Kada je jednom došao da mu provjerim tiket, nisam imao srca da mu ponovo kažem da nije dobitan.
Dao sam mu 5.000 dinara i rekao da je jubilarni uplatilac i da mu se dobitak udesetostručio. Pošto je bilo jutro otišao je, kad eto ga nazad kupio mi je burek, jogurt i cigarete.
Kada sam vidio osmijeh na njegovom licu koji je bio ne toliko zbog para, već zbog časti, osjetio sam se najljepše u cijelom svom životu.