“Prije 4 god djevojka mi je doživjela tešku saobraćajnu nesreću…”

Info

“Prije 4 god djevojka mi je doživjela tešku saobraćajnu nesreću, 2 nedjelje je bila u komi.

Tad sam imao 20, svaki dan prije/poslije faxa kad god sam mogao bio sam u bolnici i sjedio pored nje, pričao joj. Sve dok jednog dana mi nije zazvonio mobilni, naša pjesma (Kelly Rowland – When Love Takes Over)…

Izašao sam da se javim, kad sam se vratio u sobu, ona je sva mamurna otvarala oči, nasmijala se i rekla: “volim te”… (taj mali smiješak, bio je najljepši ikada).

A dalje… dalje se samo sjećam zvukova: pištanje kardiograma, vika sestre i doktora, zvuk defibrilatora, njegovi udarci… I rečenice: “ne, stani, otisla je… 11:42” Svake godine 20.09. ma gdje god bio šta god radio u 11:42 pustim istu pjesmu, progutam ogromnu knedlu, suzdržim suze, i kazem: “i ja tebe”.

———————

BONUS

Poučna priča: Dječak koji je putovao vozom sam

Roditelji su Martina svake godine tokom ljetnjeg raspusta odvodili kod bake i sljedećeg dana se vozom vraćali kući.

Jednog dana dječak kaže roditeljima: ”Sad sam već dosta veliki, šta kažete da ove godine idem sam kod bake?

“Nakon kraće diskusije, roditelji su se složili. Stajali su na peronu, mahali i davali mu posljednje savjete, a Martin je mislio: ”Znam, rekli ste mi to sto puta …! ”

Pred sam polazak otac ga je zagrlio i šapnuo mu: ”Sine moj, ako se iznenada osjećaš loše ili uplašeno, ovo je za tebe! ” i stavio mu nešto u džep.

Prvi put u životu je dječak sjedio sam u vozu, bez roditelja … Posmatrao je kroz prozor pejzaž, nepoznate ljude koji su se gurali, pravili buku, dolazili i izlazili iz kupea, konduktera koji ga pitao da li je sam … Čak mu se činilo da ga jedan čovjek tužno gleda …

Tako se dječak osjećao sve više i više nelagodno …

Čak je počeo da se plaši. Pognuo je glavu, stisnuo se u ćošak sedišta, suze su mu potekle na oči. U tom trenutku se sjetio da mu je otac nešto stavio u džep.

Drhtavom rukom potražio je ceduljicu i otvorio je: ′ Sine moj, ja sam tu, u posljednjem vagonu … ” Tako je i u životu … Moramo pustiti svoju djecu da odu i vjerujemo im … Ali uvijek treba da budemo tu negdje, u posljednjem vagonu, da znaju to i da se ne plaše …

(Autor nepoznat)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.