Dok je Bog stvarao ženu prišao mu je anđeo i pitao ga: “Već dugo stvaraš ženu. Zašto trošiš tako puno vremena na nju?”
Bog odgovori: “Zato što želim da bude posebna. Jesi li ti vidio što sam joj sve dao? Koliko mogućnosti…“ .
I Bog krene nabrajati sve što će žena moći, znati, osjećati…
Anđeo se začudi svim tim odlikamapa upita: “Sve to sa samo dvije ruke??… Nemoguće!! To je puno posla za jedan dan. Odmori se, pa je sutra dovrši.”
”Ne želim to!” – protestirao je Bog, “Tako sam blizu da završim ovo biće… mom srcu tako drago.”
Anđeo se približio i dotakao ženu.- “Bože, kako si je napravio tako meku?!”
”Jest’, mekana je…”, kaže Bog,”… ali, napravio sam je da ima i snagu! Nećeš vjerovati što ona sve može izdržati!”
”Može li misliti?”- upita anđeo.
Bog odgovara: -”Ne samo da može misliti, može i surađivati i dogovarati se…”
Anđelu nešto privuče pažnju i dotakne ženino lice. ”Što je ovo? Neka greška?”
”Ne, to je suza.” ispravi ga Bog.
”Čemu?” – upita anđeo.
”Suza je njen način da izrazi tugu, ljubav, samoću, bol, ponos, ali i sreću…”
Anđeo je ostao zadivljen: ”Ti si genije. Na sve si mislio. Žena je sjajno biće!”
”Istina! Ima zadivljujuću snagu. Podnosi teškoće, nosi tugu, ali zna i za sreću, i za ljubav i ima svoje mišljenje. Smije i pjeva kad joj se plače, plače kad je sretna, smješka se kad je nervozna, bori se za ono što voli i za ono u što vjeruje, uporna je, ustrajna, bori se protiv nepravde, ne priznaje ‘ne’ kao odgovor ako postoji bolji način ili bolje rješenje, daje sve od sebe, voli bezgranično, suosjećajna je, zna da jedan poljubac ili zagrljaj može izliječiti slomljeno srce, utješiti, pomoći… „
„Ipak, ima jednu grešku.“ – reče Bog.
Anđeo ga upitno pogleda.
„Zaboravlja koliko vrijedi.“
