a li imate neku kremu za ruke?“, pitao je čovjek ulazeći u apoteku. Ruke su mu bile skoro pa uništene od cementa.
Lahko se dalo zaključiti da čovjek svakodnevno radi tažak fizički posao.
Apotekar se nasmijao i kazao: „Da, naravno, imamo domaću, ona je skuplja, a imamo i ovu slabiju, od stranog proizvođača.“
„Dajte mi tu domaću!“- odgovori čovjek.
Međutim, radnik u apoteci pomisli da ga ovaj nije dobro razumio, pa ponovi: „Ta je skuplja, ona je kvalitetnija, možda ipak da uzmete ovu!?“- pokazivajući na svjetlo plavu kremu.
Čovjek podiže svoje ruke i reče apotekaru: „Ja radim na građevni već godinama. Cement mi je poprilično oštetio kožu na rukama, a kod kuće imam malu kćerkicu. Sa ovakvim rukama ne mogu je pomilovati po njenom nježnom licu. Bolje da uzmem ovu skuplju, nebili ipak omekšala moje ruke. Cijena nije probem. Znate, puno volim svoju malu kćer i sve bih dao za nju.“
Lice apotekara se skamenilo. Pokušao se sjetiti kada je zadnji put pomilovao svoju djecu i posvetio im pažnju. Čovjek ga je natjerao da sebe vidi kao siromašnog i bijednog čovjeka.
Pravo siromaštvo je siromaštvo srca i duše, nije stvar materijalnog bogatstva.
Piše: Adnan Ljevo (Akos.ba)
