Zovem na telefon:
Halo mama, čujes li me? Halo, mama…?
-Halo ćeri, sta radis?
Evo pravila neki kolač, pa sad sjedoh kavu piti… Na um pade mi ti, pa rekoh da vidim sta radiš, kako si?
-Dobro sam ćeri, malo me boli lijeva strana pa sam poslala tatu po lijekove.
Jel’ ti donio lijekove?
-Nije ćeri. Kaze nema oti koje meni trebaju. A znam ja da ima, samo on nije im’o dovoljno para, tražio na teku, nisu mu dali.
Bože dragi … Mama pa koliko koštaju ti lijekovi?
-Sto eura, ćeri. Nije samo te, rekla sam ja njemu i za šećer i pritisak da mi kupi, sve zajedno. Sutra ću ja ići brati maline kod komšinice, pa ćemo donamiriti.
Mama, da te nisam nazvala, nikad mi ne bi rekla da ti treba para. Zašto?
-Imaš i ti svoji problema, djecu, fakultet plaćaš, a ne radis nigdje. I tebi treba…
Zaplakala sam. Ne znam, sve mi se skupilo. Sve. Uspjela sam joj samo reći: Dok sam živa, nećeš ići brati maline tako bolesna. Sutra će ti jedna žena donijeti para, poslaću ti. Imam ja, ne brini.
Sjetih se svega iz djetinjstva… Njenog teškog rada po selima, kod drugih, da bi nas djecu prehranila, školovala…
Nazovite svoje roditelje, pitajte ih sta im treba, oni vam sami nikad reci neće. Previše se brinu za vas, da bi vam se žalili. A treba im. Stvarno im treba. Kako neko moze bit da zaboravi oca I majku teško li se njemu…
(Izvor: Facebook, Prazna ostala mi duša)
