“Očuh je mene i brata prihvatio kao kao svoju djecu, od prvog dana se super slažemo sa njim i tako već 15 godina.
Prije neko veče sam čula kako priča sa mojom mamom, isplakala sam se kao nikada u životu. Kaže, da je svjestan toga da on nije naš (biološki) otac, ali da mu smeta kad ga ljudi podsećaju na to.
Jako sam se isplakala nakon te rečenice, mislim da mu nikad nisam pokazala koliko mi znači on, njegova ljubav i podrška.
Sjećam se situacije od prije 10ak godina kada je hteo mene i brata oficijalno da usvoji i da nam da njegovo prezime ali ja nisam htjela jer bih time povrijedila svog biološkog tatu, koga vjerovatno ne bi ni bilo briga jer nas je viđao 1x godišnje kad mu se ćefne.
Kajem se zbog toga jer sam vjerovatno povrijedila čovjeka koji me je odgajao. Nikad nismo pričali o tome ali vjerovatno da je tako.”
