Kako čovjek može biti sam u braku? Usamljen, a okružen ljudima? Kako se 33 godine dug brak svede na sporazumni razvod?
Prenosimo iskustvo jedne žene koja je baš to doživjela…
♦ Uvijek sam bila dobra, brižna majka, nježna, bez poroka i loših navika. Moja djeca su mi uvijek vjerovala. Imam ih troje: dva sina i ćerku. Posljednjeg sina rodila sam u 37. godini, s velikom razlikom u odnosu na stariju djecu.
Radila sam cijelog života, ali nekako sam trošila malo na sebe – više za djecu, za dom, za udobnost. Nisam nigdje išla, a htjela sam… Prije braka uvijek sam negdje odlazila na odmor.
Moj muž, po svim standardima, nije bio loš: nije pio, nije pušio, sve je naizgled i generalno bilo u redu. Ali… Kada sam napunila 55 godina, djeca su već bila samostalna i shvatila sam da više ne želim da živim tako i da više nema potrebe za tim.
Moj muž ima skup hobi – L0V: tri čistokrvna goniča, mnogo različitog oružja, voki-toki , ali meni ne dozvoljava da imam čak ni mačku kod kuće, jer ih on ne voli. I mnogo stvari on ne voli od onoga što ja volim. I meni je sve to onemogućeno, jer njemu smeta.
U septembru (bilo je to prije 6 godina) predložila sam da se razvedemo – dala sam mu svu imovinu, samo u zamjenu za mir i slobodu. Složio se odmah, jer do tada veza je gotovo nestala, djeca nisu bila kod kuće, a on i nije imao želju da za mene učini bilo šta.
Već u novembru sam se preselila u svoj mali stan. S jednim koferom otišla sam među prazne zidove. Bila sam tako srećna! Počela sam postepeno sve da sređujem.
Od razvoda je prošlo 6 godina, a sada svake godine idem na more, na koncerte, na različite izlete u druge gradove. Imam dvije mačke. Vrlo dobro se slažem sa svojom djecom. Sada imam takav mir o kojem nisam ni sanjala, mislim da je nastupio najlepši period u mom životu i ne želim ništa da menjam.
Ne želim više da se udajem – u tome sam bila 33 godine…
